ŽENIDBA KRALJA VUKAŠINA

OPŠIRNO PREPRIČANA “ŽENIDBA KRALJA VUKAŠINA”

THE WEDDING OF KING VUKAŠIN IN FULL DETAILS

Priča se da je mali, žgoljavi kralj Vukašin poslao pismo

King Vukašin, a scrawny little fellow, sent a letter to

Vidosavi, ljubi vojvode Momčila. U pismu je predložio da Vidosava otruje Momčila, uda se za njega, Vukašina, i živi kao kraljica u sunčanom Skadru umesto u Momčilovoj kuli na snežnom Durmitoru, nad kanjonom mutne Tare.

Vidosava, the wife of Duke Momčilo. He proposed that Vidosava poisoned her husband, married him, Vukašin, and lived as his queen in sunny Skadar instead of in Momcilo’s castle on the snowy Durmitor above the river Tara.

Za razliku od Vukašina, Momčilo je bio stasit. Bio je pošten i hrabar. Na nesreću, oženio je Vidosavu i gajio guju u nedrima.

Unlike Vukašin, Momčilo was well-built. He was honest and brave. His misfortune was to have married a viper.

Lakomislena Vidosava se uhvatila na mamac. Odmah je odgovorila da, nažalost, ne može da otruje Momčila jer …

The frivolous Vidosava swallowed the bait. She immediately answered the letter. Unfortunately, she wrote, she could not poison her husband because …

Momčilo ima sestru Jevrosimu koja mu sprema jelo i kuša ga pre njega. Momčilo ima braću i bratučeda koji ga vinom služe i pre njega iz pehara piju.

Vidosava je predložila novi plan, do sitnica razradjen i ostvarljiv.

Momčilo had a sister who prepared the food and tried it before him. Momčilo had brothers and cousins who served him wine and tried it before him.

Vidosava proposed another detailed and feasible plan.

Momčilo ima krilatog konja Jabučila … Momčilo had a winged horse, Jabučilo …

… i britku sablju s očima. Vukašin neka napravi zasedu u šumi gde Momčilo lovi, a ona će konja i sablju da onesposobi.

… and a saber with its own eyes. Vukašin should ambush Momčilo after she had disabled his winged horse and all-seeing sword.

Vidosava je lukavo prevarila Momčila i izvukla iz njega sve što je bilo potrebno da sazna kako bi Jabučilu onesposobila krila.

Ranom zorom Vidosava se odšunjala u štalu kod Jabučila.

Vidosava fooled Momčilo to disclose all she needed to know about Jabučilo’s routine to spread his wings.

At the break of dawn Vidosava sneaked into the stable.

Ponela je katrana i loja, i zalila Jabučilova krila istog trena kada ih je raširio. Kada ih je zalila, upalila ih je da bi sagorela.

Vidosava took to the Jabučilo’s stall some tallow and tar The moment Jabučilo spread his wings, Vidosava smeared them with tallow and tar and set them on fire.

Potom se latila okate sablje. Natopila je sablju u koricama slanom krvlju da se ne bi mogla izvlačiti u nevolji.

Then she smeared the saber with salty blood The sword stuck to its sheathe and became useless.

Sutradan se Momčilo požalio Vidosavi da je usnio čudan san. Sanjao je da se našao u magli sa svojom braćom, bratučedima i vernim vojnicima. “U magli se, ljubo, rastadosmo, rastadosmo pak se ne sastasmo, neka bog zna, dobra biti neće”.

The next day Momčilo complained to Vidosava about the strange dream he had. In his dream he was out with his brothers, cousins and loyal solders when a dense fog engulfed them. The fog parted them, and they could not find each other anymore. Momčilo thought that the dream was a warning against some imminent danger.

Vidosava će mu na to: “Ne boj mi se, mili gospodaru: Dobar junak dobar san usnio; san je laža, a bog je istina.”

Sutradan se Momčilo uputio u lov. U zelenoj šumi ga je dočekala zaseda. Izgiboše Momčilova braća, bratučeda i verna vojska. Kada je ostao sam, Momčilo je pokušao da odleti na Jabučilu ali Jabučilu su krila bila sagorela. Niti je Momčilo mogao sablju da isuče. Trkom je stigao do svoje tvrdjave pre potere.

Vidosava retorted that there is nothing bad to be expected as dreams are false.

The next day Momčilo went off to hunt. In the green wood he fell into Vukasin’s ambush. His brothers, cousins and loyal solders were all slain. When he was left alone, Momčilo hoped to escape on Jabučilo, but Jabučilo could not spread his wings. Neither could Momčilo drow his sabre. Running he succeeded to reach his castle before his enemies.

Uzalud je Momčilo očajnicki lupao na kapiju kule.

Sestru Jevrosimu je Vidosava privezala kosom za direk. Jevrosima je uz velike muke uspela da se oslobodi i baci konop bratu da bi se popeo na sigurno.

Momčilo’s cry for help was to no avail.

Vidosava had tied his sister Jerosima by her hair to a pole. Disregarding the pain, Jevrosima pulled out her hair by the root and hastily threw a rope to her brother.

Hitro se verao Mimčilo uz uže i spasao bi se …

Momčilo climbed up the rope and would have saved himself …

…. da prokleta Vidosava nije presekla uže tik iznad Momčilovih ruku.

… had the accursed Vidosava not cut the rope right above his hands.

Momčilo pade na isukane mačeve Vukašinove vojske. Smrtni udarac mu zadade sam Vukašin kopljem.

Momčilo fell on the swords of Vukašin’s men. Vukašin himself wounded him mortally.

Zadnje Momčilove reči su bile opomena i savet Vukašinu: “Amanet ti, Vukašine kralju; ti ne uzmi moju Vidosavu, … jer c’ i tvoju izgubiti glavu … već ti uzmi moju milu seju… ona će ti svagda vjerna biti, roditće ti k’o i ja junaka.”

Momčilo’s last words were to worn Vukašin against marrying the treacherous Vidosava. He advised Vukašin to marry Jevrosima who will be a faithful wife and bear him a son as brave as Momčilo.

Vidosava je dočekala i ugostlla Vukašina. Iznela mu je i Momčilovo svečano ruho i oruzje.

Vidosava welcomed king Vukašin and offered him royal presents. She brought him Momčilo’s clothing and weapons.

“Al’ da vidiš čuda velikoga! Što Momčilu bilo do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče! Što Momčilu taman kalpak bio, Vukašinu na ramena pada! ” Izgledao je smešno.

What a wonder! What on Momčilo hung to his knees, it trailed along on the ground on Vukašin. The helmet fell to his shoulders. Vukašin looked ridiculous.

Tek tako ponižen Vukašin je potpuno shvatio šta je sve uradio. “Avaj meni, do boga miloga! Nuto kurve, mlade Vidosave! Kad izdade ovakvog junaka, kog danas u svijetu nema, to li mene sjutra izdat neće!”

Only when humiliated in this way Vukašin understood what he had done. “Woe to me!” he cried out. “If Vidosava betrayed such a valiant hero, whose match there is not in the world, she will betray me for sure tomorrow.”

U to vreme se krivac za smrt vladara kažnjavao tako što se vezivao konjima za repove. Konji bi se rastrcali na sve četiri strane sveta, a ubica bivao rastrzan. Takav je bio kraj i kuje Vidosave.

According to the penal custom of the time, the treacherous Vidosava was tied to the tails of four horses . The horses were driven away and Vidosava was torn to pieces.

Vukašin uze mladjanu Jevrosimu za ženu i učini je svojom kraljicom.

Vukašin married Jevrosima and made her a queen.

Vukašin je vladao Srbijom u četrnaestom veku, zajedno s Urošem, poslednjim Nemanjićem, a zatim sam.

Vikašin je dobio četiri sina, Marka, Ivaniša, Andrijaša i Dmitra, i ćerku Oliveru. Marko je sin koji i dan danas živi pesmama ovekovečen u kolektivnoj svesti svog naroda.

Vukašin was the ruler of Serbia in the fourteenth century, first jointly with king Uroš , the last of the Nemanjić dynasty, then alone.

Vukašin fathered four sons, Marko, Ivaniš, Andrijaš and Dmitar, and a daughter, Olivera. Marko is the son who lives on in the collective memory of the Serbs.

BONUS

BONUS

Marko Kraljević je vladao Prilepskom kraljevinom nasledjenom od Vukašina. Poginuo je 1395. u bitci na Rovinama u tadašnjoj Vlaškoj, boreći se kao vazal sultana Bajazita. Istorija ne daje mnogo podataka o njegovom životu, ali epska poezija ga načinila najvecim i najomiljenijim junakom Srba.

Marko Kraljević ruled the Kingdom of Prilep after king Vukašin. Fighting for sultan Bayezid as his vassal, Marko was killed in 1395 in the battle of Rovine, Walachia. History does not tell us a lot about his life. It was the epic poetry that made him the greatest and most beloved hero of the Serbs.

Fizički je Marko Kraljević bio iznad drugih junaka, U punoj spremi izgledom je zastrašivao svoje protivnike. Imao je dobre i loše osobine, kako u kojoj pesmi.

Marko je cenio dobro vino. Kad bi pio iz ćupa od dvanaest oka delio bi vino sa Šarcem: “Pola pije, pola Šarcu daje.”

Physically he was better than his fellows. When fully outfitted for fight his appearance was terrifying. The ballads attribute him both good and bad traits of character.

Marko appreciated good wine. When drinking from a twelve okka jug, he would give an equal share to his horse Šarac.